|
|
| < | studeni, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
postovi govore o smislu zivota, ako ga u opce ima i stvarima koja mi se dogadaju!!
mirna
ida
lara
karlo
six pack - ovde je kraj
"Ovde je kraj", rece ona "Ja odlazim.
Mislim, cemu zavaravanje
kad ti više nisi ti.
Sad ceš imati vremena pa razmisli
da li si dobio ili gubiš."
A tog je dana bila je lepša od same sebe
tako ozbiljna i stroga po prvi put,
a ja sam stajao i blenuo kao kroz nju,
iznutra razoren, spolja hladan i krut
Ali sam znao da stvari nikad više
nece biti kao pre,
sa sobom odnela je vagon srece,
tone smeha, punu sobu ljubavi...
Bilo je jasno kao dan
da je samnom gotovo.
"Ovde je kraj, ja odlazim"-
reci koje nikad necu moci da zaboravim
cesto sebe uhvatim da maštarim,
gledam svoj omiljeni film.
A tog je dana bila lepša od same sebe
tako ozbiljna i stroga po prvi put,
a ja sam stajao i blenuo, kao kroz nju
iznutra razoren, spolja hladan i krut
Ali sam znao da stvari nikad više
nece biti iste kao pre,
sa sobom odnela je vagon srece,
tone smeha, punu sobu ljubavi...
Bilo je jasno kao dan
da je samnom gotovo
"Ovde je kraj"...
six pack - boze kakav divan dan
Nesanica gori u mraku
zakljucuje jos jedan dan
sto nosi negativan skor
Jos jedan glupi film
ostvarenje nekog majmuna
jos jedan mrtav pesak
jer je bio spor
Jos jedan od nas ide
u vojsku Jugoslavije
jos jedan abortus
brak je za starije
Jos jedan hekto-litar mrznje
pucaju granice
jos jedan nuklearni tovar
krece sa stanice
Kako zaspati
posle svega ovog
posle ovakvih stvari
kako pasti u san
Da li ce sutra doneti
nesto novo
plasim se jos gore
Boze, kakav divan dan
Sirena teretnjaka
donosi vece
cini mi se mracnije
od onog juce
Jos jedan skok u prazno
sa 10-og sprata
jos jedan uslovno
pusteni psihopata
Jos jedan ranjenik
u agoniji drhti i jeca
jos jedan penzioner histerise
u redu za hleb
Jos jedan prosijak
sa uverljivim tekstom na uglu
jos jedan novi zakon nam
gura ruku u dzep
Kako zaspati
posle svega ovog
kako pasti u san
Da li ce sutra doneti
nesto novo
plasim se jos gore
Boze, kakav divan
đubrivo - vasa kcerka je kurva
Vaša kćerka je kurva
Po njoj se klizi i skače
Uz to se gonga i fura
A vama kod kuće plače
Kako je nitko ne razumi
I da je nitko ne shvaća
Ne znate kako vam glumi
A to je opet na ulicu vraća
Vaša kćerka je drolja
Po njoj skaču stari i mladi
Dal' je to vaša greška ili volja
Da joj netko stalno gura ili vadi
Nemojte lagat samu sebe
Kćer vam se u for gasu jebe
Vaša kćerka je . . .
. . . glupa
Ne zna što su prezervativi
A kada se napumpa
Za dicu su joj drugi krivi
Ona ima radno vrime
I sa njom nema zime
Za pare ona daje svima
I sve veličine prima
Vaša kćerka je drolja
Po njoj skaču stari i mladi
Dal' je to vaša greška ili volja
Da joj netko stalno gura ili vadi
Nemojte lagat samu sebe
Kćer vam se u for gasu jebe
Vaša kćerka je kurva.
Six Pack-Olovke Izlomljenog Srca
Jos jedan tužan dan
i sve podseća na san
nek probudi me neko
ovo stvarno boli
al nema nikoga
osim hladnog odjeka
i čudnog mirisa
u mojoj sobi
i niko nije kriv
dali kriv sam što sam živ
voleo bi samo da smo jednaki pred bogom
u ljubav verujem
možda i preterujem
možda trebalo je ranije da popričam sa tobom
da zajurim i strah
kako uplašiti mrak
moje oružje su olovke izlomljenog srca
a prevarit ću sve
kad stavim cvikere
u grudima mi bomba sporije kuca
oč ko u psa
to sam kao novi ja
tužan bezvezan i veran svojim željama
ali ne dodiruj dno
pazi bit ce prekasno
ako čekanje me pretvori u nekog drugog
Six Pack - Fabrička greška
Kiše padaju, evo već stoti dan
Smišljam oblake kako da oteram
Prizivam vračeve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
Samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem,
Na ivici sam snage
Hvala na višku inspricaije
U mom gradu je glupo voziti skejt
Ja sam fabrička greška generacije
Dovoljno pametan, šteta previše slep
"Moji su drugovi biseri rasuti"
zauvek...
Sanjam talase obalskih mirisa
i parče neba gde je mesec uvek pun
mesto na kome više neću biti usamljen
Nikad niko neće moći da oduzme
Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokuša da me probudi
Da dirne prljavom rukom
u jedino što je ostalo
Pucaću u grudi!
Six pack - Crveni makovi
Opet su jutros procvali
u žitu makovi skriveni
Sve su nam njive ovili
cvetovi njihovi crveni
Znaš li majko, majčice
kakvi su ono cvetovi
što rastu po našim njivama
tako divni crveni?
Gorki su, sinko plodovi
čemer je ono procvao
Umesto zlatne pšenice
korov je tamo niknuo
Mnogo je krvi poteklo
polja su nam opustela
Jedino što je ostalo
cvetovi maka crvena.
Six Pack-Nekako najviše me boliš ti
K'o vrabac kišu predosetim
sapliće život da me podseti
da skoro će kraj da je šareni zmaj
jaci od konca mog srečnog detinjstva.
I ne bih nikad rekao frka
u praznom džepu kad zbuni se ruka
samo ti trepni kao da me razumeš
i cela priča imaće smisla.
Ne boli me kad se drugi nasmeju
šta oni znaju sem da laju i puze
ali me boli kad nemaš ideju
šta da mi šapneš kada naviru suze.
Boli me žulj u čizmi ludih skitnica
boli me muk svih onih napuštenih ružnih ulica
bole me rane koje samom sebi napravim
al' nekako najviše me boliš ti.
U gradu sto se nikad neće zvati mojim
previše mislim, dakle jedva da postojim
makar me slaži da me stvarno razumeš
kad dirnem zvekir na grudima tvojim.
Ne boli me ni kad se drugi nasmeju
šta oni znaju sem da laju i puze
ali me boli kad nemaš ideju
šta da mi šapneš kada naviru suze.
Boli me žulj u čizmi ludih skitnica
boli me muk svih onih napuštenih ružnih ulica
bole me rane koje samom sebi napravim
al' nekako najviše me boliš ti.
Six Pack-Anđela
Hej vi ljudi iza toplih prozora
pomozite da shvatim, tko sam stvarno ja...
Jer ne znam puno toga sto bi trebalo da znam;
kako je to biti gospodar svog zivota.
Ja se zovem Andjela,
slatka - slana, suzica.
Osmeh kao rodjendan...
sto ne volim taj dan.
Ja se zovem Andjela,
sanjam jedan isti san:
niko me ne poznaje...
ali poznajem ja vas.
Hej vi ljudi sidjite sa tockova,
da pokrenemo tugu s' bilijon pitanja.
Kakva mahovina cudna moje srce pritiska?
Od dalje stvarno to je samo tako izgleda.
Ja se zovem Andjela,
slatka, slana, suzica
osmeh kao rodjendan
sto ne volim taj dan...
Ja se zovem Andjela,
sanjam jedan isti san:
niko me ne poznaje...
ali poznajem ja vas.
Six Pack - Poslednja kap
Jednom kad potrčim kroz ogledala
Ne želim da vidim nikog koga znam
ni jedan vetar neće moći da me pronadje.
Svu svoju ljubav, ponos i nadanja
daću na poklon pticama da makar one
odlete tamo gde ja ne stignem.
Stvarno je bila poslednja kap
kad ste u mene prodrli zubima!
Stajao sam više nego začaran
kad je stigao eho vaših glasova:
"Nije mu ništa, samo se folira!"
Skriven od noćnih patrola, stajao sam tako,
vi ste, umrljani krvlju, kamuflirani blatom
svi se smejali tudjem porazu.
Trulih zuba pobeda -
bitno je da neko aplaudura
ma šta je laž - samo kriva istina!
Stvarno je bila poslednja kap
kad ste u mene prodrli zubima!
Stajao sam više nego začaran
kad je stigao eho vaših glasova:
"Nije mu ništa, samo se folira!"
Nema ničeg što može da zaboli
kao kad pukne blam,
a ti tvrdiš sasvim sam da si nedužan
Metak u čelo? To ne bih bio ja!
Stvarno je bila poslednja kap
kad ste u mene prodrli zubima!
Stajao sam više nego začaran
kad je stigao eho vaših glasova:
"Nije mu ništa, samo se folira!"
Six Pack - Pravo na nas
Razapet izmedju nemira i nade
da promeni svet
Želje mi užarene, pod čekićem vrište
dok svom solim i snagom
ja kovem novi plan.
Pa red bi bio da neko ustane
i sruši ovaj zid mržnje ispred nas
i glupi sistem što nas laže
da im za bolje sutra damo svoj glas.
Oni nude spas dok ljudi ratuju,
žene plaču, deca gladuju!
Kako da zaustavim voz nemira
što juri, uprkos našim nadama,
pravo po prugama naših dedova,
pravo na nas?
Rušim zidove svake noći dok sanjam
funkcionere, barijere,
manipulacije i afere...
i tako dok jutro ne razbije san.
Vrati me stvarnosti gde ljudi ratuju,
žene plaču, deca gladuju!
Vatra – dno od suza
Ja trazim jos samo jedan dan
Da vratim stvari na pravo mjesto
Da griznju savladam.
Ja sanjam jos samo jedan ples
U tuznom brodu bez putnika
Mi tonemo u gluhu noc.
Ja sanjam kako me umivas
U jutru koje znaci kraj
Jer mirise na rijeci
Koje bole i koje ostavljaju trag
Koje bole i koje nas bacaju u more
Da tonemo dubina mijenja nasa lica,
Dok tonemo na zlatno dno od suza,
Ti i ja.
Ja sanjam jos samo jedan sat
Na pucini bez rijeci
Mi slusamo tisinu koja prica
I koja govori za nas
U jutru koje znaci kraj
Jer mirise na rijeci
Koje bole i koje ostavljaju trag
Koje bole i koje nas bacaju u more
Da tonemo dubina mijenja nasa lica,
Dok tonemo na zlatno dno od suza,
Ti i ja tonemo
Ti i ja.
Sve se tako dobro zna.
Onda ja sanjam jos samo jedan sat
U jutu koje znaci kraj
jer mirise na rijeci koje bole.
Koje bole i koje ostavljaju trag
Koje bole i koje nas bacaju u more
Da tonemo dubina mijenja nasa lica,
Dok tonemo na zlatno dno od suza,
Ti i ja tonemo
Ti i ja.
Sve se tako dobro zna.
Voljenje
Rijetko se smiješ
i samo hladno govoriš
dal' nešto kriješ
od čega želiš pobjeći
ako čekaš ružnu riječ
od mene je nećeš dobiti
znam da ima načina
shvatit ću,samo reci mi
Da li me voliš,il' samo me razumiješ
Nervozno lupaš prstima
sve ti je na vrh jezika
skupi malo hrabrosti
reci i ja ću nestati
al' ako čekaš ružnu riječ
pa da pukneš kao grom
od mene je nećeš dobiti
shvatit ću,samo reci mi
Da li me voliš, il' samo me razumiješ
cranberries - zombie
Another head hangs lowly,
Child is slowly taken.
And the violence caused such silence,
Who are we mistaken?
But you see, it's not me, it's not my family.
In your head, in your head they are fighting,
With their tanks and their bombs,
And their bombs and their guns.
In your head, in your head, they are crying...
In your head, in your head,
Zombie, zombie, zombie,
Hey, hey, hey. What's in your head,
In your head,
Zombie, zombie, zombie?
Hey, hey, hey, hey, oh, dou, dou, dou, dou, dou...
Another mother's breakin',
Heart is taking over.
When the vi'lence causes silence,
We must be mistaken.
It's the same old theme since nineteen-sixteen.
In your head, in your head they're still fighting,
With their tanks and their bombs,
And their bombs and their guns.
In your head, in your head, they are dying...
In your head, in your head,
Zombie, zombie, zombie,
Hey, hey, hey. What's in your head,
In your head,
Zombie, zombie, zombie?
Hey, hey, hey, hey, oh, oh, oh,
Oh, oh, oh, oh, hey, oh, ya, ya-a...
HIM - the funeral in hearts
Loves the funeral of hearts
And an ode for cruelty
When angels cry blood
On flowers of evil in bloom
The funeral of hearts
And a plea for mercy
When love is a gun
Separating me from you
She was the sun
Shining upon
The tomb of your hopes and dreams so frail
He was the moon
Painting you
With its glow so vulnerable and pale
Loves the funeral of hearts
And an ode for cruelty
When angels cry blood
On flowers of evil in bloom
The funeral of hearts
And a plea for mercy
When love is a gun
Separating me from you
She was the wind, carrying in
All the troubles and fears here for years tried to forget
He was the fire, restless and wild
And you were like a moth to that flame
The heretic seal beyond divine
Pray to God whos deaf and blind
The last nights the souls on fire
Three little words and a question why
Loves the funeral of hearts
And an ode for cruelty
When angels cry blood
On flowers of evil in bloom
The funeral of hearts
And a plea for mercy
When love is a gun
Separating me from you.
Sunrise Avenue - Fairytale Gone Bad
This is the end you know
Lady, the plans we had went all wrong
We ain't nothing but fight and shout and tears
We got to a point I can't stand
I've had it to the limit; I can't be your man
I ain't more than a minute away from walking
We can't cry the pain away
We can't find a need to stay
I slowly realized there's nothing on our side
Out of my life, Out of my mind
Out of the tears that we can?t deny
We need to swallow all our pride
And leave this mess behind
Out of my head, Out of my bed
Out of the dreams we had, they're bad
Tell them it's me who made you sad
Tell them the fairytale gone bad
Another night and I bleed
They all make mistakes and so did we
But we did something we can never turn back right
Find a new one to fool
Leave and don't look back. I won't follow
We have nothing left. It's the end of our time
We can't cry the pain away
We can't find a need to stay
There's no more rabbits in my hat to make things right
Out of my life, Out of my mind
Out of the tears we can?t deny
We need to swallow all our pride
And leave *THIS mess behind
Out of my head, Out of my bed
Out of the dreams we had, they're bad
Tell them it's me who made you sad
Tell them the fairytale gone bad
Potaknuta nekim stvarima i situacijama...odlucila sam svoj bijes
iskaliti rijecima...zelim samo reci sam preumorna za bilo kakve
borbe, dokazivanja ili moljakanja... na izmaku sam snage... i
iskreno dosta mi je vise svega...i ovog jebenog zivota...koji
nema nikakva smisla... dosta mi je suza... dosta mi je toga da
se osjecam manje vrijednom...dosta mi je samounistavanja...
Toliko sam iscrpljena da bi voljela vise se ne probuditi... opet
me pere jebena depresija, a ne bi smjela...opet se osjecam
beskorisno, jadno i opet se sama sebi gadim...
Mozda je to samo faza...proci ce... ja si necu dopustiti da se
osjecam ko zadnje smece... ma sve je za kurac i nemam vise
ni inspiracije, a ni snage pisati ovaj besmisleni post...
Strah...jedino me strah zaljubiti se...nekome ponovno dati...srce...
koje je toliko puta bilo slomljeno i ne zeli vise...bojim se ljubavi...
bojim se biti povrijedena...mislim da jos jedno razocaranje ne bi
mogla podnijeti...zasto netko to ne moze shvatiti?
Voljela bih da mogu dati priliku...da mogu voljeti iznova... mozda bi
mi bilo lakse zaljubiti se kada bi se ja osjecala voljenom...nema
ljepseg osjecaja kada si nekoj osobi sve na svijetu... kada se u
njenom drustvu osjecas posebno...kada se u njenom zagrljaju
osjecas zasticeno... predivno je kada ti je ljubav uzvracena...kada
ne dajes samo ti... kada te voljena osoba voli onakvu kakva jesi...
kada tvoje mane smatra vrlinama...
ljubav je prekrasna...ona zudi za izrazom u radosti...zudi i za
suzama...ljubav je nepredvidiva...ljubav ne zudi za proslosti...
niti za buducnost...mozemo voljeti u ovom trenutku, ali sto ce
biti sutra ne znamo...
pitam se mogu li ponovno izazvati ljubav u sebi...mogu li ti dati
priliku... mozes li me ti uistinu voljeti?mogu li ti vjerovati?
danas je taj dan....pravi dan za oproštaje....za završetak poglavlja...
prošla je godina dana od kada smo se upoznali...previse vremena...
barem za neke stvari...a ti si jedna od njih...
sjecam se kada smo se upoznali....od toga dana moje srce zudilo je
samo za tvojim pogledom...za tvojim, plavim očima... ali na ipak su
mi izmakle...nisam ih uspjela zadržati...i danas je kraj...odustajem...
i vrijeme je da se pomirim sa time..
obećajem ti da od danas više neću ni na sekundu pomisliti na tebe...
umrla je svaka žudnja ili nada za tobom...od danas te prestajem
voljeti...barem na način nakoji nikada nisam niti smjela...
od danas ti si mi samo prijatelj...to se možda nikada nije smjelo ni
promijeniti...možda da sam šutjela se ništa od ovog ne bi dogodilo...
ne bi se izgubili...no, prošlost ne možemo vratiti...bilo pa prošlo...
vrijeme liječi sve rane...pa će tako izliječiti i ovu...ali ne žalim niti
jedan trenutak koji sam provela s tobom...bilo je lijepo dok je
trajalo...lijepo je kada se imaš na nekoga osloniti u teškim trenutcima...lijepo se
osjećati voljenom...
upravo to me natjeralo da te zavolim...tvoja dobrota zračila je...ti si
bio jedini dečko koje me uistinu volio...i hvala na tome...
vrijeme je...zbogom...
možda sam to trebala reći davno prije...i ne znam zašto nisam...
možda je strah bio veći od želje...možda je nada bila toliko
jaka da si nisam htjela priznati, da je uistinu kraj...no nikad nije
kasno...a sad je
pravo vrijeme...dakle ZBOGOM...
They all make mistakes and so did we
But we did something we can never turn back right.
Tako je neobicno tiho...ne cuje se njihov smijeh... ne vidim njihova
lica... danas je bilo vrijeme rastanka...i jebeno je tesko...kako cemo
izdrzat 9 mjeseci vidajuci se samo vikendima?
Posljednja 2 tjedna bila su najljepsa u mom zivotu...zavoljela sam ih
jos vise...jebeno...i sad slusam fairytale gone bad...to je bila nasa pjesma...pjesma ljeta...koje je za nas zavrsilo... i sad placem...
jer ne znam sta da drugo radim...falite mi...neobicno je biti doma
i gledati tv...kad smo u ovo vrijeme bile vani...
Sve je tako brzo proslo...prebrzo...i ne znam sta da radim...
Ne mogu nista...vec samo bespomocno sjediti...vrijeme ne mogu
vratiti...
Hvala mirna... na svemu...na prilici koju si mi pruzili...na ovim lijepim danima...danas mi je bilo jebeno lijepo, al istodobno tesko...
ti si mi poput sestre poznam te cijeli zivot...znam sve o tebi,
kako i ti o meni...
Hvala tea.. s tobom se isto jaaaako zblizila...bilo mi je lijepo
razgovarati sa tobom...drago mi je sta si me prihvatila...i sta
vjerujes u mene...to mi puno znaci...vi ste mi bili najveca potpora...
uz vas se mogu ponasati prirodno...
Ida i tebi hvala... ti si mi jako prirasla srcu...hvala sta si me tjesila...
mi cemo se vidati u skoli svaki dan...drago mi je sta si i ti sretna...
i nadam se da ce potrajati... kad god budes nesto trebala javi....
Volim vas sve... HVALA VAM ZA OVO DIVNO LJETO....
I ovim datumom zavrsilo je ljeto...
ali nismo zavrsili mi...barem se nadam...
zatvorili smo i ovo pogljavlje...
od sutra pocinje novo...nazalost...
tako je tesko rastati se...tesko je zagrliti se...
tesko je susdrzati se...
zivim za petak kada cemo svi biti na okupu...
sve ce se promijeniti...do sljedeceg ljeta...
a onda cemo ponovno osvajati ulice siska...
volim vas cure...
što je savršenstvo? postoji li uopće?
zašto savršeno mora značiti bez greške?
mogu li greške biti savršene?
možemo li mi, sa svim tim nedostacima biti savršeni?
nije li život sam po sebi savršen, bez obzira što je prepun boli, patnje,
tuge i sličnih neugodnih osječaja? jesu li to greške života?
da nema grešaka, bismo li mi znali što je savršeno?
tko određuje što je savršeno a što nije? zašto tebi nije savršeno,
sve što je savršeno meni?
da je svijet savršen nebi li se opet pojavile neke nesavršenosti
kao što su dosada?
sreća je savršena. znači li to, ako su svi sretni, da je i svijet savršen? može li svijet biti savršen?
mogu li svi biti sretni odjednom? što ako nečija sreća unesrećuje
drugoga?
kako u tom savršenom, sretnom svijetu bez problema može
biti sretan čovjek kojega usrećuje pomaganje drugima? kome će
on pomoći?
kako znaš da je svijet savršen? što ako ti osječaš to savršenstvo
a ja ne?
zašto nitko ne cijeni patnju, bol i tugu? zar mislite da bi sreća bila
toliko cijenjena da ne postoje ti neugodni osjećaji?
nije li savršenstvo prekomplicirano da bi bilo u potpunosti moguće?
Vječno sjedenje kraj prozora.... tako realna metafora
života....
Cijeli svijet iza stakla..sve van granica. Ti sjediš i čekaš
svoje vrijeme.
Kiša lupa o okvire, tebe ne dodiruje.... drugi tren vjetar,
ali ne osjetiš nejgove dahove.
Sunce.. mlako sunce.... sija na mahove... sve tebi tako
blizu, opet, događa se drugome....
Stotinu puta pitaš gdje si pogriješila.. prevrćeš mišljenje
nakon svakog novog sjećanja.... sama sebe bodriš dok
stojiš u dilemama, makar noge su ti mokre, od suza koje
su pod nogama....
Sve iznova... kao da kidaš garancije za sreću, ruke su
pune papirića...
Ne možeš protiv nade, ona uvijek, baš uvijek, rađa se iznova.
Kao feniks. Iz ničega.
Ti samo sjediš, iza zamagljenog prozora. Rukavom brišeš
sjene, ne ide, jer samo sjena još je ostala. Trudiš se
vidjet dalje, van svojih granica, ali imaš to što imaš
prazninu u rukama.
I ponovno se stoput pitaš gdje si pogriješila... i iznova
opet misliš da nešto si propustila. Neki presudan tren,
ključan dvjema dušama, nešto jako bitno.... misliš.... nisi
shvatila...
Rukom brišeš prozor svoga stajališta. On iznova se magli.
Daje otisak dahova. Sjećaš se svega što si izgovorila,
mada nisi sigurna, je li to stvarno ili samo u snovima...
Iznova se mučiš. Iznova samu sebe bacaš sa zgrade, s
nekog trošnog prozora. Iznova zamišljaš kakav je osjećaj
nestati, izgubit sva osjetila.... već tren kasnije življa si no
ikada, sama sebi priznaješ, nikad nešto jače nisi
osjećala....
I plačeš, plačeš i plačeš ko nikada... i tvoje lice se
deformira od strahova.... kako još jedan dan biti bez
njega, kako još jedan sat s licem punim osmjeha?
Sjediš iza prozora... gutaš prašinu sa usana. Znaš da već
dugo njima nisi ništa govorila...
Sve što imaš u sebi, tu si i sakrila.... preko same sebe
prešla.... tijelo stisnula...
I sama sebe. I cijeli svijet... i prošlost ... i budućnost...
tako nevino zamrzila...
Tisina...tako godi mojoj mrtvoj dusi...
pozelim zauvijek ostati u ovoj mracnoj rupi...daleko od svih
ljudi koji su mi naudili...sad sam jos sigurnijada zauvijek zelim
ostati sama...zelim umrijeti sama...nitko to ne bi ni primjetio...
ja sam beznacajna krpa koja nikom ne znaci....koju svi mogu
trositi i odbaciti kada im dosadim...al i ja sam ljudsko bice...
valjda...ja imam osjecaje...ne mogu vise dopusiti, da me
netko stalno iskoristava...toliko sam si puta obecala,
da se necu za nikog vezati...da cu biti kao santa leda...
koju nitko ne moze unistiti...pa niti ljudski dodir...
Teret koji nosim nitko ne moze razumijeti...krivnju s kojom se budim svakog jutra nitko ne moze shvatit...gorke suze koje teku nitko ne moze obrisati...oziljak moje gadosti nikada nece zacijeliti...uvijek ce
me pratiti...uvijek ce se iznova otvarati...nikada nece zacijeliti...
barem ne ovdje...ne pokraj njih...
Previse puta me zabolilo...previse puta pokusavala sam zacijeliti...
dici se...ponovno naci razlog za zivot...srecu...
uvijek sam iznova padala...
izgubila sam se u potrazi sa smislom...nasla sam se na
raskrizju smrti i zivota...ponovno sam izabrala zivjeti...
al ne znam zasto...zasto jednostavno ne mogu okoncati tu
farsu?
Zasto meni nitko ne moze reci one dvije proklete rijeci? zar sam toliko odvratna da me nitko nije sposoban voljeti?koliko se god trudila uvijek napravim sranje...u mom jebenom zivotu postoje samo bol i patnja...bijes i plac...zasto moram biti toliko odvratna...zasto nikome ne mogu pruziti sansu...zasto cijeli zivot glumim...cemu stah...
Uvijek se osjecam odbaceno...nesigurno...bijedno...kao krpa koju svatko odbaci...mozda je to kazna...mozda bi se i trebala osjecati kao govno...samo jednom bih htjela biti ruza...lijepa i mirisna...koju svi voli...zele ju dotaknuti...ali opet bih uvenula...ljudski dodir bi me unistio...jer ja sam smece koje ne dopusta drugima da mu se priblize...
Ponovno sam unistila nesto jedinstveno...dragocjeno...lijepo...nisam mu dopustila da me voli...da me usreci...on je bio nesto iskreno...on mi je ponovno dao krila...a ja sam se zanjela i slomila ih...pala sam na dno...
ne vidim nista...ne osjecam nista...jedino veliku prazninu i bol za izgubljenim djecakom...srce mi se lomi,ali sama sam si kriva...nikad vise nece biti isto... nikad vise necu biti ispunjena...nikad vise necu moci poletjeti...nikad se iskreno necu moci nasmijati...ostati cu sama...mrziti se...gaditi...trunuti u samoci...
jedini pogled biti ce nebo... prekrasne zvijezde kako ocrtavaju njegov lik...malene sove stvarati ce nocnu pjesmu...pjevati ce ju samo za mene...pjevati ce o sretnim trenutcima koje sam nekoc prozivjela s njim...o hladnim, zimskim nocima u kojima me njegova ljubav i glas grijao...njegov osmjeh me ocarao...plave oci usrecivale si me...natjerale da ponovno volim...
kuda me to dovelo...postala sam depresivno smece koje samo on moze usreciti...
Volim te
Od prvog dana
Kad su se naši pogledi sreli.
Volim te...
A zašto ti mene ne?
Svaki dan
Ja se nadam da ću te vidjeti
Da ćeš me pogledati.
Da će plavi sjaj
U očima tvojim
Kad vidi moje
Zablistati.
Ali, one ne sjaje,
Bar ne zbog mene.
Ti ne gledaš u me,
Nego u nju.
Volim te.
Želim da i ti osjećaš isto.
Da se smiješ radi mene,
A ne radi nje.
Volim te
A zašto ti mene ne?!
ne odnosi se na mene....
"Riblja čorba" je nastala 1978. godine, kada je Bora Đorđević napustio "Rani mraz" i Đorđa Balaševića, i sa prijateljima iz grupe "SOS" osnovao jednu od najpoznatijih grupa u istoriji domaće muzike. Iste godine je publikovan album "Lutka sa naslovne strane", koji je doživeo veliki uspeh.
Nije zabeleženo da je neka grupa na domaćoj sceni ostvarila toliki uspeh već prvim albumom. Sledeće godine, da bi zvuk dobio još malo na čvrstini, u bend dolazi Bajaga i zvuk se pojačava još jednom gitarom. Iste godine, grupa izbacuje singl "Rokenrol za kućni savet" i održava prvi koncert na Tašu.
Godine 1980, većina članova odlazi u vojsku, ali u tom periodu bivaju pripremljeni materijali za mnoge buduće hitove. Bajaga je spremao songove, a Bora tekstove. Tako su nastali hitovi "Dva dinara druže", "Evo ti za taksi" i "Nemoj, srećo". Borin tekst pesme "Dolazim za pet minuta" doživeo je veliki uspeh u izvođenju "Generacije 5".
"Debeli Bogoljub i zlatni valovi Dunava" tada je bio anonimni bend koji su činili članovi "Riblje čorbe"; bend je imao nekoliko svirki, a Bora ih je koristio da bi video reakcije publike na nastupima. Ova grupa je imala velike probleme na koncertima širom zemlje, zbog ogromne mase ljudi koja je po svaku cenu želela da uđe i čuje ih. To je kulminiralo 1982, kada je jedna devojka bila pregažena na koncertu u Zagrebu. Pored ovih problema, problematični tekstovi pesama "Ja ratujem sam", "Pravila", "Kako je lepo biti glup" - "bockali" su tadašnju vlast. Pesma "Na Zapadu ništa novo" bila je čak i zabranjena nekoliko godina, a mnoge pesme nisu ni objavljene, zbog odbijanja izdavača.
Bajaga je napustio grupu 1984. godine, a "Čorba" 1985. snima legendarnu pesmu "Pogledaj dom svoj, anđele". Veliki hitovi ove grupe toliko su brojni i popularni da bi bilo nezahvalno izdvajati pojedine. "Riblja čorba" nije mnogo menjala sastav, ali su se u njoj pojavljivali mnogi poznati muzičari poput Olivera Mandića, Čuture ili Džonija Štulića. Grupa je i do danas ostala popularna i legendarna u svojoj vrsti muzike. Njihove pesme se gotovo svuda mogu čuti, a publiku grupe čine sve generacije.
Albumi
1. "Kost u grlu" (PGP RTB 1979.)
2. "Pokvarena mašta i prljave strasti" (PGP RTB 1981.)
3. "Mrtva priroda" (PGP RTB 1981.)
4. "U ime naroda" (PGP RTB 1982. koncertni)
5. "Buvlja pijaca" (PGP RTB 1982.)
6. "Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju" (Jugoton 1984.)
7. "Istina" (PGP RTB 1985.)
8. "Osmi nervni slom" (PGP RTB 1986.)
9. "Ujed za dušu" (PGP RTB 1987.)
10. "Riblja Čorba 10" (PGP RTB 1988.kompilacija, promo LP)
11. "Priča o ljubavi obično ugnjavi" (PGP RTB 1988.)
12. "Koza nostra" (PGP RTB 1990.)
13. "Labudova pesma" (Samy 1992.)
14. "Zbogom Srbijo" (WIT 1993.)
15. "Ostalo je ćutanje" (WIT 1996.)
16. "Treći srpski ustanak" (Čorba Records 1997.kompilacija)
17. "Beograd, uživo `97-1 i 2" (Hi Fi Centar 1997.konce)
Dream land
Where sunless river weep
Their waves into deep,
She sleeps a charmed spell:
awake her not.
Led by a single star,
She came from very far
To seek where shadow are
Her pleasant lot.
She left the rosy morn,
She left the fields of corn,
For twilight cold and lorn
And water springs.
Through sleep, as through a veil,
She sees the sky look pale,
And hears the nightingale
The sadly sings.
Rest, rest, a perfect penst
Shed over brow and breast;
Her face is toward the west,
The purple land.
She cannot see the grain
Ripening on hill and pain;
She cannot feel the rain
Upon her hand.
Rest, rest for evermore
Upon a mossy shore;
Rest, rest at the herat's core
Till time shall cease:
Sleep that no morn shall wake,
Night that no morn shall break,
Till joy shall overtake
Her perfect peace.
C.G. Rosseti
ljubav...mrzim ju...nitko te ne moze iskreno voljeti...rijeci volim te...prezirem ih...samo isprazne rijeci koje sam cula toliko puta...slomile su mi srce...njegove plave oci...prekrasan osmijeh unistile su me...napravila sam nepopravljivu stvar...al daj mi prilliku...suze...urlici...rijeci ocaja...moj su novi zivot...zeljela bih da i on mene voli...iskreno...jedanput u zivotu zelim biti
voljena...zar trazim puno...voljela bih da mi oprosti...da sve bude kao prije...
osjecam se kao govno...usrano i samo...valjda sam to i zasluzila...ali ja ne zelim takav zivot...zelim ponovno saznati sto je sreca...zelim se ponovno probuditi bez osjecaja krivnje...ne zelim se vise mrziti...mrziti svoj odraz... svoj lik u ogledalu...gadim se sama sebi...u trenutcima kada se pogledam pozelim uzeti noz i izvaditi srce...to je jedini nacin da napokon prestane kucati...to je jedini pravi nacin da platim za sve sta sam ucinila...to bi voljeli svi koje sam povrijedila...moj odvratni lik za mene je samo nepotrebno mucenje...
tko moze voljeti ovako odvratnu osobu poput mene...ja sam sebe ne mogu natjerati da se volim...
kad ce ova sranja zavrsiti...kad cu napokon prestati gubiti ljude do kojih mi je stalo...gdje je kraj...svakim danom postajem sve bjednija...sve vise padam...svakim danom sve vise trunem...kad cu napokon nestati?
Suze...bol...patnja...unistile su me...njegovo novo pijanstvo sve me vise uvjeravalo da je pao na samo dno...da vise nikada nece biti onaj isti...osoba velikog srca...vise mi nikada nece reci volim te ili zvati me njofra...
Njegova svakodnevna obecanja bile su samo isprazne rijeci...prestala sam vjerovati u njih...jer njemu vise nije bilo pomoci...njegove plave oci ispunila je tuga...trazio je smisao zivota...nekoga tko ce ga voljeti...razumjeti...nasao se u labirintu...nije mogao pronaci izlaz...njegov zivot pretvorio se u pakao...svaki sat za njega je bilo mucenje... spas je trazio u casi i svakim danom upadao u sve veca govna...vise nije bilo onog njegovog smjeska koji me svaki put ocarao i natjerao na oprost...pretvorio se u mrtvaca...ostao je sam i bespomocan...nitko mu nije htio pomoci...nije znao kako... jedino sam ga ja razumjela i shvacala kako se osjeca...neprihvaceno...iskoristeno...sve zbog one drolje...njegove suze bile su pune ocaja...trazile su ruku spasa...zraku sunca koja ce mu pobrisati gorke suze s lica...
Na kraju je nasao ono nesto...bio je jednim korakom do potpune propasti...ne znam kako bi podnjela njegovo odlasak...cinjenice da vise nema osobe koja bi za mene dala zivot...i sada je napokon je dobio priliku da sve popravi...da krene ispocetka...a ja sam spremna dati mu novu sansu...i on bi to ucinio za mene...zelim da ponovno postanje covjek...sada je okruzen zidovima...vidi samo drvece i beskrajno plavetnilo...ne zna sto se dogada sa mnom...a imam toliko potrebu razgovarati s njim...uzasno mi nedostaje...voljela bih ponovno vidjeti ono njegovo,nevino lice...voljela bih ponovno cuti rijeci volim te...koje nekome ne znace nista, a meni znace sve...voljela bih da me ponovno zagrli...opali...nosi kao kada sam bila mala...voljela bih da me ponovno cuva...jedino me on shvaca i razumio bi sranja koja mi se dogadaju... njemu su toliko puta slomili srce...i to ga je dovelo u propast...jebene kurve uzele su mi osobu koja mi je najvise znacila...
Sve je mracno...ulica je pusta i mokra...zvijezde je prekrila tamna prevlaka...zelim se probuditi...zelim da ponovno svane jutro...voljela bih da moj zivot ponovno dobije smisao...ovaj hladni vjetar zaledio je moje srce...zasto ne moze i sjecanja... ne mogu naci izlaz iz ove more...ne mogu se probuditi...ups...pa to je zivot, a ne san...zar cu zauvijek ostati zarobljena u tami...zar cu zauvijek biti sama...
Je li vam se ikada dogodilo da je sve oko vas u redu...sretan si...ispunjen...al na kraju ipak shvatis da je sve to samo gluma...da si ustvari slomljen...srce ti kuca toliko brzo da pomislis kako ce ti iskociti...osjecas se kao da si od stakla i cekas samo jedan udarac...smrvit ce te...raspast ces se u sto komada...vise te nitko nece moci vratiti... nitko te nece moci ponovno sloziti...napokon ce zavrsiti sva muka...osjetit ces olaksanje...vise neces zamarati druge...neces muciti sebe...
Svakakve slike mi se motaju po glavi...osjecam bol u prsima...jaca je nego ikada prije...gdje sam pogrijesila...zar je voljeti grijeh...ne mogu disati...gusi me...ne dopusta mi da zivim...svee jemoglo biti drugacije...mogla sam biti sretna...netko mi je napokon pruzio ruku...ali ja sam ju odbacila...zbog mog jebenog straha...pobjegla sam...sada mi je samoca «najbolja prijateljica»...gledam se u ogledalu...pozelim ga razbiti...ne mogu gledati svoj odvratni lik...svakim dnom probadam sve vise...ne zelim to gledati...ne zelim se dici...namam volje...snage...razloga...zelim samo umrijeti...sve je izgubljeno...nema povratka...pretvorila sam se u mrtvaca...cak su i oni sretniji od mene...
znojim se...ruke mi drhte...hladno mi je...prezirem sve oko sebe...ovaj grad...prokleti kafic...jebenu gimnaziju...na njoj je sve pocelo...voljela bih da me vjetar odpuse...daleko...daleko...zelim biti sama...tako necu patiti...necu voljeti...necu nikog povrijediti...necu gubiti ono do cega mi je stalo...
tako je lako sve napisati...reci sve sto osjecas...ali to nitko ne moze shvatiti...misle da sam luda...da sam pojebana u mozak...al ja vam nista ne mogu...ja sebi ne mogu pomoci...ne mogu biti sretna...bojim se sebe...bojim se svojih osjecaja...oni su za sve krivi...oni su me doveli do samog dna...kako pronaci izlaz...kako ponovno biti sretan... kako pronaci sebe...kako zaboraviti?
Prije par minuta imala sam inspiracije, al se zagubilo...nestalo...ovaj dan je divan...sretna sam..jako cudno...
SIX PACK - BOZE KAKAV DIVAN DAN
Nesanica gori u mraku
zakljucuje jos jedan dan
sto nosi negativan skor
Jos jedan glupi film
ostvarenje nekog majmuna
jos jedan mrtav pesak
jer je bio spor
Jos jedan od nas ide
u vojsku Jugoslavije
jos jedan abortus
brak je za starije
Jos jedan hekto-litar mrznje
pucaju granice
jos jedan nuklearni tovar
krece sa stanice
Kako zaspati
posle svega ovog
posle ovakvih stvari
kako pasti u san
Da li ce sutra doneti
nesto novo
plasim se jos gore
Boze, kakav divan dan
Sirena teretnjaka
donosi vece
cini mi se mracnije
od onog juce
Jos jedan skok u prazno
sa 10-og sprata
jos jedan uslovno
pusteni psihopata
Jos jedan ranjenik
u agoniji drhti i jeca
jos jedan penzioner histerise
u redu za hleb
Jos jedan prosijak
sa uverljivim tekstom na uglu
jos jedan novi zakon nam
gura ruku u dzep
Kako zaspati
posle svega ovog
posle ovakvih stvari
kako pasti u san
Da li ce sutra doneti
nesto novo
plasim se jos gore
Boze, kakav divan
danas sam jako sretan...kim zvala sam te...jedva cekam da izades iz kazne...
Sve je izgubilo smisao...svoju čar...moj zivot odavno je izgubio smisao...pocinjem se bojati sutrasnjeg dana...ne zelim da svane...izgubit cu slobodu...ostat cu sama... zarobljena u cetiri zida...imat cu pogled na sivu cestu, trulo drvece...vise nece biti kontakta sa stvarnoscu...moj bijedni zivot pretvorit ce se na put od kuce do skole... vise necu vidjeti lica tuge...srece...uzbudenja...zbunjenosti...lica svojih dragih prijatelja...necu vidjeti osmijeh svog djecaka...njegove prekrasne oci...necu osjetiti njegov zagrljaj...miris...sve ce mi to oduzeti zli ljudi...kazu zele za mene najbolje...a ustvari ne znaju sto mene cini sretnom...u glavi mi se stvaraju slike njihovih bijesnih lica...urlici...plac...cijeli zivot preokrenuti ce se u samo jednom trenutku...opet cu trunuti kao les u svojoj sobi...slusati muziku...prisjecati se pogresaka...sanjati cu o ponovnom izlasku medu ljude...o ponovnom pogledu na sunce...mjesec...zvijezde... sanjat cu njih...nase nove sretne dane...nove pjesme...nove padove...novo pivo... novu f.......sanjat cu njega...njegov poljubac...zagrljaj...njegov lik...njegov glas...nadat cu se da ce biti uz mene...da ce biti sretan...kada ce sve ovo zavrsiti...kada ce se stvari posloziti...ne znam...al do tada cu cekati...odbrojavati...sanjati...nadati se...mrziti njih...mrziti sebe...
Ljeto...povjerenje...ljubav...nova sansa...prijateljstvo...djevojcica plave kose i smedih ociju...sve sam ja to nekoc imala,al sam profuckala...u mom zivotu sve je prolazno, nista ne ostaje...samo rane i sjecanja...i tko je pogrijesio, tko je sve unistio...ja,ja i samo ja... svaku priliku za srecu, ja sam uspjela upropastiti...svaku ruku pomoci ja sam odbacila... svaki dan progone me moje pogreske...svakim danom padam u sve dublji ponor...osjecaj neprihvacenosti iz dana u dan sve vise mi je poznat...ovaj svijet jednostavno nije za mene...ovdje ne postoji sreca...sloboda...barem ju ja nisam jos osjetila..
Najvise od svega fali mi jedna djevojcica...djevojcica smedih ociju i plave kose...fale mi nasi razgovori...njen osmijeh...ples...pjesma...sve bi dala za samo jos jedan dan proveden s njom...otkad je nema kao da je umrla jedna moja polovica...ona bolja...srce kao da ne kuca vise...gusim se...disem na skrge...nikad vise nece bit isto... nikad vise necu bit sretna...voljela bi vratiti vrijeme i promijeniti neke stvari...izbrisati jednu osobu iz svog zivota... kako li je samo mrrzim...svaki osjecaj prihvacenosti ona je uspjela unistiti...svaki zivot uspjela je unistiti...
Ovaj post posvecujem svojoj «najboljoj frendici»...pjesma ju opisuje:
Dubrivo – vasa kcerka je kurva
Vaša kćerka je kurva
Po njoj se klizi i skače
Uz to se gonga i fura
A vama kod kuće plače.
Kako je nitko ne razumi
I da je nitko ne shvaća
Ne znate kako vam glumi
A to je opet na ulicu vraća.
Vaša kćerka je drolja
Po njoj skaču stari i mladi
Dal' je to vaša greška ili volja
Da joj netko stalno gura ili vadi
Nemojte lagat samu sebe
Kćer vam se u for gasu jebe
Vaša kćerka je . . .
. . . glupa
Ne zna što su prezervativi
A kada se napumpa
Za dicu su joj drugi krivi.
Ona ima radno vrime
I sa njom nema zime
Za pare ona daje svima
I sve veličine prima.
Dala bi joj ulogu u nekoj nasoj seriji...sjajno bi odigrala ulogu licemjerke il tak neceg slicnog...mislim da se takva poput nje jos nije rodila...govori isprike pune ispraznih rijeci, a voli se i rasplakat...
Zivot...patnja i nepotrebno mucenje...
budi sretna...kako...previse traze...
ljudski je grijesiti...
zasto nitko ne oprasta...
ucini dobro...trudim se...zajebem...
ovaj svijet...ne za mene...
smrt...jedino rijesenje...
Osjecam se kao grm...svi seru i pisaju po njemu...kao da nisam dostojna krociti ovim usranim tlom...zelim biti sretna...sreca je poput okova...uvijek se nade netko na putu sreci...zelim biti slobodna...letjeti poput ptice...nesto me vuce na dno...padam u ponor...svakim danom sve vise i vise...jednog dana cu skroz pasti i naci se na dnu... tisina i mrak prevladat ce...sjetit cu se svih svojih pogresaka...pokusati ih ispraviti... razveselit ce me ona mala zraka svjetlosti koja ce brisati suze s moga lica...znam da vise nema nade, ali neprestano se trudim...ne vrijedi...jedino sto zelim je umrijeti...to je jedini izlaz...jedini nacin da budem sretna...al i za to sam nesposobna...mozda je jedini razloga zasto to ne zelim uciniti djecak plavih ociju...on me jedini razumije... ne misli da sam luda...moja srodna dusa...
Plava, malena djevojcica imenom MAC rekla mi je da vise ne pisem depresivne postove. Evo sad cu te razveseliti.
Jeste li ikad pokusali letjeti, ali vas je guzica spustila na zemlju? Sve se to dogodilo jednog lijpeog, suncanog dana... nebo je bilo plavo...sunce je przilo... jama i ja smo markirale cijeli dan... sjedile smo u mdu i uzivale u glasnoj tisini... a onda se pojavio on... djecak plave kose i lijepih ociju... sjeo na stolicu i pozelio otici doma... mi smo isli s njim... setali smo pored nekakve stare, ruzne zgrade i tad se dogodio taj kobni trenutak... zapela sam preko vrecice od dma i letjela u zraku... bas kad sam pomislila da cu poljubit beton, spasila me moja guzica... svi smo se pukli smijat... pitali su se kako sam to uspjela... kak netko moze biti toliko smotan... ponekad je dobro imat veliko dupe... spasi te od ovakvih situacija...
p.s. mac volim te ko vjevejica jesnjake
Sreca je prolazna stvar...u jednom trenutku si sretan, a u drugom si crna rupa svijeta... nema covjeka kojeg sreca nije napustila...ona dolazi kao vjetar... i nestaje kao kule od pijeska...
Ja sam bila samo jedanput sretna, ali ta sreca nije dugo trajala...u jednom jebenom trenutku raspao se cijeli moj svijet...ponekad se pitam koja je svrha mog postojanja... svima samo stvaram nevolje i dosadujem...osjecam se kao da ne pripadam tu, to nije svijet na kojem cu ja biti sretna...
mozda neko misli da sam luda dok cita post...al to nije tako...netko je vise, a netko manje odvojen od ovog svijeta...svi ljudi oko mene su sretni...jedino ja sam tuzan...jedino ja ne vidim svrhu ljudskog postojanja...to je preveliko mucenje za mene, jer svaki moj osmjeh samo je krinka...velika gluma...prividna sreca...a unutra gorim...skupljam sav bijes...osjecam se jadno i prazno... nedostaje mi ono nesto... neciji zagrljaj...dodir...poljubac...ja sve to imam, al to me ne cini manje ili vise sretnom...jer to nije on...djecak plavih ociju...prekrasnog osmjeha...sve bi dala za samo jedan njegov zagrljaj...jedan poljubac...al to je nemoguce...zasto stalno zudim za njim...za njegovim dodirom...i rijeci koja ce mi uljepsati cijelu ovu krinku...zasto se stalno zelim vratiti na staro...u proslost...zasto ne mogu zaboraviti...
Novi blog... novo ime... novi pocetak... novi postovi... nova sranja...sve je to dio mog usranog zivota... koji je zapravo smisao naseg postojanja...odgovor na to pitanje trazim vec mjesecima... nitko ne zna odgovor... jesmo li mi stvoreni samo da patimo i umiremo... zivim vec 16 jebenih god i jos nikad nisam bila sretna... sam se zrtvovala, a to drugi nisu znali cijeniti... cak i kad se nisam zrtvovala, kad sam ja htjela biti malo sretna svi su me odbacili... imala sam toliko prilika, a nisam ih iskoristila, samo zato sto sam se stavila u kozu neke glupace i zamislila kako bi meni bilo da mene netko tako povrijedi...znam da bi malo ljudi isto to i za mene napravilo, al ja si jednostavno ne mogu pomoc... ljudi su govna, svi su ti kao prijatelji, al kad ih trebas nemaju vremena za tebe...zajebu te sam tak i oni kojima si najvise vjerovao uvale te u govna sam da bi spasili svoju guzicu... jebes sve, zivot je nazalost bolno okrutan i s tim se treba pomiriti...pozz
